среда, 25. септембар 2013.

Aleksandar Deroko - SREDNJOVEKOVNI GRADOVI U SRBIJI


Srednjovekovni grad Maglič
Srednji vek nam je ostavio u Srbiji dve vrste spomenika arhitektonskog nasleđa. Jedna vrsta tih spomenika su oni već odavno i dobro poznati naši stari manastiri, a druga vrsta su naši srednjovekovni gradovi.
Prirodno je što je monumentalna umetnost manastira tako dobro poznata, jer je ona privlačna svojim raskošnim fasadama i još bogatija zidnim slikarstvom sa unutrašnjosti njenih zidova. Gradovi su ipak manje poznati jer su bili manje privlačni svojim surim kamenim zidovima bez ikakvog ukrasa. Uz to ih je većina već potpuno u ruševinama.
Međutim, i oni ipak zaslužuju da budu malo bolje poznati. Lepote manastira nama, istina, govore o izvanrednim umetničkim sposobnostima naših predaka i vremena između XII i XV veka, ali i ostaci starih gradova mogu mnogo štošta reći. Za njih je vezan .dobar deo naše srednjovekovne istorije. Po njihovim kulama, zidovima i kapijama mi možemo ipak saznati nešto više o životu naših predaka, o društvenim odnosima iz tih davnih vremena, i, uopšte, o tadašnjim prilikama u srednjovekovnoj srpskoj sredini.
Da objasnimo prvo šta podrazumevamo pod reči „grad“. Taj pojam danas označava jedno veliko uređeno naselje, ono što se doskora nazivalo imenom „varoš“. U srednjem veku, kod nas, varoši skoro nije ni bilo, a pojam „grad“ označavao je nešto sasvim drugo.

Sloveni su pri doseljenju najvećim delom porušili antičke varoši. Za duži period vremena nije bilo ni potrebno graditi nove. Društveni sistem bio je takav da su seljaci bili vezani za zemlju koju su radili, a plodove njihovog rada najvećim delom iskorišćavali su vladar, vlastela i manastiri. Ti upravljači i korisnici rada seljakovog morali su stanovati blizu njiva, livada i šuma, koje su eksploatisali. Mesta gde su stanovali oni su utvrđivali za odbranu. To je bila jedna vrsta gradova, takozvanih „župskih“. Plodne kotline između nenastanjenih brda zvale su se „župe“, a svaka je župa imala obično i svoj grad. Tu je bilo pravno i privredno sedište župe.
Kad se razvilo rudarstvo u zemlji (a to je bilo u XIII veku), sagrađeni su uz rudnike zidovi i kule da ih brane. To je bila druga vrsta gradova. Treća vrsta gradova sagrađena je na strategijski važnim komunikacijama kroz zemlju, obično više puteva po klisurama. Četvrta je bila sagrađena po periferiji države, tzv. „krajištima“, da bi sprečavala upad neprijatelja u zemlju. Najzad, građeni su i gradovi koji će braniti bogate manastire.
Bilo je, dakle, raznih vrsta gradova po nameni i funkciji. Po sistemu i obliku svi su bili slični, jer su svi bili izloženi napadu istim oružjem, a takođe su svi imali na raspoloženju i isto oružje za odbranu. To oružje bilo je tzv. „hladno“. Na grad je, u ta stara vremena, jurišala pešadija sa kopljem, strelom, mačem i štitom, u cilju da prodre u grad, da provali kapiju, da se uspuže na zidove, ili da prokopa ispod zidova. Ratne mašine načinjene od jakih drvenih opruga, zamajaca i uvrćenih konopaca, što je sve dejstvovalo kao džinovska praćka, bacale su na grad ogromne komade teškoga kamena, kojima su rušene kule i provaljivani zidovi. Najzad, kada sve to nije uspevalo, grad je paljen (ubacivanjem zapaljivih predmeta), ili je opsadom, glađu i žeđu primoravan na predaju. Opsađeni grad raspolagao je istim hladnim oružjem da bi odbio napadača.
Zbog tih sredstava i takvog načina borbe bio je uslovljen, s jedne strane, prvo položaj srednjovekovnog grada, a s druge, njegov oblik i izgled. Naša zemlja je mešovito planinska i ravničarska. U planini su gradovi postavljani na što nepristupačnije stene i litice, kako bi teško bilo napadaču uspeti se i kako bi ratnim mašinama isto tako bilo teško nagore bacati kamenje. Nezgodna strana takvih položaja bila je nestašica vode na tim krševima. I zato su opsade teško padale njihovim posadama koje su za piće imale samo vodu u cisternama, donesenu u mešinama, ili od prikupljene kišnice.
U ravnicama su gradovi mogli imati bunare, ali je zato bilo lakše neprijatelju do takvoga grada prići i tući ga teškim kamenjem. Odbrana takvih gradova sastojala se onda pretežno u visini i jačini zidova i kula i u širokom rovu sa vodom oko celoga grada.
Borba srednjovekovnih ratnika
(freska iz XIV veka)
Toliko o položaju gradova. Iz tog položaja izlazi da je oblik osnovnog rasporeda grada zavisio od terena, te je na vrhu brda morao biti onako nepravilan kako je nepravilan bio tamo i sam teren. U ravnici pak. grad je imao na raspoloženju pravilan teren; tu je on bio sa svih strana podjednako izložen neprijatelju, te prema tome tu je mogao imati pravilan raspored osnove.
Sama struktura srednjovekovnog .grada bila je posledica ovih činjenica: feudalni gradovi u Evropi nisu bili kopija niti nastavak razvoja starih antičkih utvrđenja. Oni su se razvili uz utvrđene kule za stanovanje, tzv. »Donžone«. Oko kule razvilo se utvrđeno dvorište, koje je primalo posadu i ekonomiju za. ishranu te posade. A to dvorište utvrđeno je naročito jako tek po povratku prvih Krstaša sa Orijenta (u XI i XII veku), gde su od starih ratnika Seldžuka i Saracena naučili kako se grade savršene tvrđave. Tako su postali „burgovi“ feudalne Evrope.
Kod nas su ti oblici prihvaćeni već usavršeni. Svaki takav stari naš grad bio je ustvari jedno dvorište opasano visokim kamenim zidom, a taj zid je pojačan i mnogim kulama. Često se među tim kulama izdvajala jedna.veća i viša, to je bio ostatak donžona u kojoj je stanovao starešina. Sve je bilo sagrađeno od kamena, a po gornjoj ivici zidova i kula izrađeni su bili zupci iza kojih su bili zaklonjeni strelci koji tuku napadače. Kule su imale ili visoke šiljate krovove ili su gore bile ravne da bi odatle ratne mašine mogle bacati kamen na neprijatelja.
Gradovi su zidani najčešće na kuluk. Majstori koji.su vodili posao bili su ipak specijalisti kamenjari. Obaveza zidanja gradova nazivana je u starim tekstovima „gradozidanje“, a čuvanje grada „gradobudenije“. U vreme mira posada nije bila velika i tek pred opasnošću gradovi su snabdevani hranom i vodom i posedani većim posadama. Zapovednik grada nazivan je „kefalija“. Grad je bio ili svojina vlastelina ili je samo u njemu vladar postavljao kefaliju. Grad je bio upravni i ekonomski centar župe. Tu se prikupljao plod rada seljakovog, tu se i sudilo.
Pod gradom se obično razvijalo podgrađe često i trg stalan ili sa povremenim panađurima. Docnije, kada su se društveni odnosi izmenili, u ta su se podgrađa koncentrisali zanati i trgovina, i ona su se razvila u prave varoši (kod nas naziv „varoš“ pojavljuje se tek u XV veku). A sam grad koji ih je štitio napušta se postepeno, jer od vlastelina koji ga je gradio i držao varoš preuzima vodeću ulogu u svoje ruke. To je glavni razlog njihovom nestajanju. Drugi razlog je tehničke prirode: početkom XV veka uvodi se vatreno oružje i protivu topova nisu više bile pogodne kule koje su bile laka meta za snažnu gvozdenu đulad. Ovo takođe čini da starih oblika gradova nestaje već oko XVI veka.
Kod nas razvoj gradova nije završen prirodnim procesom. Njega su prekinuli Turci. Po dolasku Turaka nestalo je vladara i vlastele, te prema tome i onih kojima su gradovi trebali. Turci su neke od starih gradova poseli i još neko vreme iskorišćavali; čak su neke nove svoje gradove sagradili u borbi sa Mađarima kada su Srbi iz borbe ispali. Tako je većina starih srednjovekovnih gradova pala u ruševine, a nešto je učinilo vreme i okolni seljaci koji su ih prosto smatrali kao kamenolome i njihov kamen razvukli za svoje kuće, vodenice i ograde. Danas, ti nekada „velikoslavni“ gradovi, kako su ih stari tekstovi nazivali, pružaju u najvećem broju primera vrlo skromnu sliku.
Na zapadu su umesto srednjovekovnih gradova ostali posle XVI veka još samo utvrđeni dvorci. U vezi sa pitanjem starih gradova i dvoraca stoji pak i pitanje stanovanja u njima srednjovekovnih vladara. Gde su upravo stanovali srpski srednjovekovni vladari? Znamo da su se oni bavili po varošima, jer su tu potpisivali povelje, a znamo i po tome što se na pr. Dušan krunisao i što je svoj Zakonik izdao u Skoplju – ali, ma da se u starim tekstovima pominju „kraljevski i carski dvorovi“ možemo sa sigurnošću reći da to nisu bile palate u smislu na pr. carigradskog dvorca Vlahern, despotskog dvorca u Mistri u Grčkoj, ili recimo palata po italijanskim varošima istog vremena.
Vladari su najviše stanovali u mirno doba po letnjikovcima ili su putovali obilazeći zemlju a u doba opasnosti stanovali su po gradovima. Stalnih prestonica kao na pr. Kijev u Rusiji, Krakov u Poljskoj, Prag u Češkoj, Trnov u Bugarskoj, kod nas izgleda da nije bilo. što se tiče tih letnjikovaca, mi ih znamo samo po imenu jer na tim mestima nema više ni traga kakvih građevina. To su Svrčin i Pauni na Kosovu, Nerodimlje kraj Kosova, Vrhlab na izvoru Laba pod Kopaonikom, Brnjaci na Gornjem Ibru, Debrc na Savi, Ribnik kraj Prizrena, Nekudim kod Smedereva itd.
Da bismo dobili kakvu bližu sliku o tome kako su izgledali ti letnjikovci obratićemo se putopisima stranaca suvremenika koji su ih videli: tako Vizantinci Kinam i Nikita Akominat beleže da su vizantijski imperatori Manojlo i Isak Anđel u borbi sa Srbima, spalili u dva maha Nemanjine dvorove koji su bili zgrade od drveta opkoljene ogradom od palisada. To je bilo u XII veku. Međutim, ni opisi iz XIV veka nisu mnogo drukčiji: Vizantijski pretendent na presto i car, Jovan Kantakuzen, boravio je deset meseci kao gost cara Dušana na njegovom dvoru u Prištini. On kaže da se u taj dvor ulazilo prvo kroz kapiju u veliko dvorište gde se sjahivalo sa konja. Zatim se ulazilo u odaje, među kojima je bilo naročito velikih za svečanosti za sabore i za gozbe. Odvojeno su bile konjušnice, prostorije za poslugu za kujne, za lovačke pse i sokole itd. Dakle, po svoj prilici taj dvor nije bio jedna velika građevina već niz odvojenih paviljona. Francuski putnik Bertrandon de la Brokijer koji je bio na jednom takvom dvoru Despota Đurđa Brankovića u Nekudimu; naziva ga „une ville champestre un trés beau pays et bon“.
Same zgrade bile su po svoj prilici od lakše građe, i mada se one često nazivaju „palatama“, to su bile verovatno samo nešto solidnije i veće obične kuće. Ono što se docnije naziva „konakom“.
Unutra je sve to izgleda bilo takođe dosta primitivno i jednostavno uređeno. Grčki poslanici zatekli su na dvoru kralja Uroša I njegovu snaju, ženu kralja Dragutina kako skromno obučena, prede.
Na podu i zidovima bile su tkanine i ćilimi. Izgleda da se spavalo bez kreveta, na patosu, na koji su stavljena debela krzna i prostirke ozgo (slično onome što se i danas još čini po muslimanskim kućama).
Nameštaj je bio vrlo jednostavan. Pominju se stolice.
Civilizacija vlastelinska je, svakako, naročito ona primljena od Vizantinaca, u mnogome bila na višem stupnju no na Zapadu, Na pr. na starim našim freskama, koje predstavljaju tajnu večeru, leže na stolu viljuške, međutim, zna se da se na Zapadu i mnogo docnije još jelo prstima. Viljuška se kod nas tada nazivala „badalka“ ili po grčkom „pirun“.
I odelo je moglo biti skupoceno. U jednoj ostavi u Dubrovniku zabeležene su u XIII veku, među ostalim stvarima, i tri svilene košulje žene kralja Vladislava.
Teodor Metohit, kancelar vizantijskog imperatora Andronika Paleologa, dolazio je u pet mahova na dvor kralja Milutina u Skoplje da pregovara o raznim stvarima (između ostaloga i o ženidbi kralja, koji je imao 60 godina, sa Simonidom, koja nije imala više od 9 godina). Grci pišu da im je tada jelo bilo služeno na srebrnim i zlatnim tanjirima, čega u to doba nije više bilo na oronulom vizantijskom dvoru. Tanjiri se u starim našim tekstovima nazivaju „bljuda“ ili „plitica“.
Zabeleženo je čak i postojanje čačkalica (od korala i srebra). Na jednom portretu na fresci u manastiru u Psači vlastelinka ima za pojas zadenutu maramicu.
Postavlja se pitanje šta je od svih tih dvorova ostalo?
Od letnjikovaca nema više ni traga. Od kakvih dvoraca po varošima isto tako. Jedino još što se u ponekom starom gradu sačuvala ruševina zgrade za koju bi se moglo verovati da se u njoj stanovalo.
Međutim, zna se da se i u gradovima stanovalo, Konstantin Filozof, biograf Despota Stefana Lazarevića koji je stanovao u Beogradu, opisuje njegov dvor. Po njemu, to je bio jedan zamak utvrđen sa sedam kula, sa kapijama ispred kojih su se preko rovova, spuštali lančani mostovi. Taj je zamak nazivan Narin, bio je na onome uglu današnjeg Gornjeg grada gde je Meštrovićev Pobednik i nedavno je početo sa otkopavanjem njegovih temelja.
Ruski naučnik Giljferding je još pre 100 godina video u gradu Zvečanu ostatke palate, od opeke, na dva sprata, sa prozorima i vratima lučno zasvedenim i sa fresko-živopisom u unutrašnjosti. Ali danas tamo više ničega nema.
Jedino se u Smederevskom gradu nalaze još i danas ostaci jedne impozantne građevine. Mlečani su zabeležili u svojim arhivama da su 1436. godine njihovi izaslanici potpisivali jedan ugovor sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem („In salla magna audientiae in curia sive palatio, rezidentiae“), dakle u velikoj sali koja je bila u palati.
Danas se na jednom starom zidu smederevske tvrđave, koji gleda na Dunav, vide četiri velika monumentalna prozora koji su verovatno pripadali toj sali. Samo sale više nema.
Manjih ostataka ima još na više mesta po raznim starim gradovima, ali se iz njih ne vidi mnogo o tome kako je izgledala ta stara arhitektura.
Možda bi nam konaci srednjovekovnih naših manastira kojih ima po gdegde još donekle očuvanih, mogli u tome nešto pomoći. Međutim, oni čine celinu sa tzv. narodskom ili folklornom arhitekturom kuća za stanovanje a ne sa kakvim starim dvorcima ili palatama.
Kad čovek danas ispita ostatke te vlasteoske arhitekture za stanovanje, mora doći do zaključka da kod nas u srednjem veku uopšte nije ni bilo kakvih monumentalnih i arhitektonski bogatih zasebnih palata i dvoraca. Po malobrojnim ostacima dâ se zaključiti da su fasade te vrste zgrada, kojih je ipak bilo u ponekom od gradova, bile relativno skromno stilski obrađene.
Nije dakle nikada postojao jedan monumentalan i dekorativno razrađen način zidanja tih civilnih građevina niti jedan dekorativan način obrade njihovih spoljašnjih fasada u onome smislu kako je to postojalo kod srednjovekovnih naših crkava i manastira. Jer da ga je bilo, bilo bi i većih ostataka kao što ih ima od porušenih i najmanjih crkava. Građevina se sruši, ali se obrađeno kamenje ne uništava i uvek na njemu ostane po kakav ornament.
Mnogi spomenici naše crkvene srednjovekovne arhitekture zaštićeni su već odavno i osigurani od daljeg rušenja i kvara. Sa našim starim gradovima, to još do sada nije bio slučaj. Za njih do danas skoro ništa nije učinjeno. Svakako da bi trebalo preduzeti sve da se, bar oni koji zaslužuju, očiste od ruševina, okrpe i podzidaju, pretvore u parkove da se po njima postave čuvari i da se učine pristupačnim za posete i ekskurzije – te da se tako sačuvaju od daljeg propadanja. Krajnje je vreme da se o ovim starim spomenicima pritekne u pomoć i da se spreči njihovo potpuno uništenje i nestajanje.


(Predavanje održano na Kolarčevom narodnom univerzitetu 1951. godine) 



1 коментар:

  1. Ово предавање проф. Дерока је пример како се, једноставним речима и на сликовит начин, може описати наизглед сувопарна тема. Овакав приступ могућ је само одличним познаваоцима материје и људима са истанчаним даром приповедања.

    ОдговориИзбриши