среда, 25. септембар 2013.

Aleksandar Deroko - SREDNJOVEKOVNI GRADOVI U SRBIJI


Srednjovekovni grad Maglič
Srednji vek nam je ostavio u Srbiji dve vrste spomenika arhitektonskog nasleđa. Jedna vrsta tih spomenika su oni već odavno i dobro poznati naši stari manastiri, a druga vrsta su naši srednjovekovni gradovi.
Prirodno je što je monumentalna umetnost manastira tako dobro poznata, jer je ona privlačna svojim raskošnim fasadama i još bogatija zidnim slikarstvom sa unutrašnjosti njenih zidova. Gradovi su ipak manje poznati jer su bili manje privlačni svojim surim kamenim zidovima bez ikakvog ukrasa. Uz to ih je većina već potpuno u ruševinama.
Međutim, i oni ipak zaslužuju da budu malo bolje poznati. Lepote manastira nama, istina, govore o izvanrednim umetničkim sposobnostima naših predaka i vremena između XII i XV veka, ali i ostaci starih gradova mogu mnogo štošta reći. Za njih je vezan .dobar deo naše srednjovekovne istorije. Po njihovim kulama, zidovima i kapijama mi možemo ipak saznati nešto više o životu naših predaka, o društvenim odnosima iz tih davnih vremena, i, uopšte, o tadašnjim prilikama u srednjovekovnoj srpskoj sredini.
Da objasnimo prvo šta podrazumevamo pod reči „grad“. Taj pojam danas označava jedno veliko uređeno naselje, ono što se doskora nazivalo imenom „varoš“. U srednjem veku, kod nas, varoši skoro nije ni bilo, a pojam „grad“ označavao je nešto sasvim drugo.

недеља, 1. септембар 2013.

Jan Potocki - srebrna jagoda za vukodlaka


Jan Potocki
"Začudićete se što se, videvši ove pripreme za samoubistvo, nisam bacio na pehar ili što nisam dozvao u pomoć; i sam se sebi čudim, ili tačnije sasvim sam siguran da me je neka natprirona sila prikovala na mestu, ne dozvoljavajući mi da učinim ni jedan pokret; samo mi se kosa na glavi nakostrešila."

Poput bezbožnog enciklopediste Diega Hervasa, jednog od junaka "Rukopisa nađenog u Saragosi", i Jan Potocki je sâm sebi oduzeo život na krajnje bizaran način. Kada je shvatio da ne može da se izbori sa melanholijom, boljkom koja ga je već godinama mučila, zatražio je od kapelana u zamku  Uładówka da blagoslovi metak načinjen od od srebrne jagode, skinute sa posude za šećer koju je dobio od svoje majke, a onda je u noći 2. decembra 1815. godine (po drugim izvorima 11. decembra) pucao sebi u glavu, jer je to bio jedini način da ubije vukodlaka u koga se, po sopstvenom uverenju, pretvorio.

субота, 3. август 2013.

Truba sudnjeg dana


Sahrana Rajmona Diokrea
(rukopis Très Riches Heures
du Duc de Berry, 1415.)
Godine 1082. u Parizu je umro čuveni profesor Rajmon Diokre (Raymond Diocrès) i na njegovoj sahrani se okupilo mnoštvo ljudi. Međutim, tokom Rekvijema, i to baš u trenutku kada je otpevan stih "Responde mihi" (Odgovori mi), pokojnik se uspravio i neljudskim glasom rekao: "Accusatus sum!" (Optužen sam!)

уторак, 16. јул 2013.

Kuga i karnevalske maske u Veneciji

Doctor Schnabel von Rom
Beauty is but a flower
Which wrinkles will devour;
Brightness falls from the air;
Queens have died young and fair;
Dust hath closed Helen's eye.
I am sick, I must die.
   Lord, have mercy on us!

(Thomas Nashe, Summer's Last Will and Testament


Tokom XVII veka Evropom su krstarili lekari specijalisti za kugu, obučeni u odeću od navoštenog platna, sa širokim šeširima, posebnim naočarima i zaštitnom maskom u obliku gavranovog kljuna. Pacijente su pregledali štapom da bi izbegli zarazu, a po potrebi su im puštali krv i stavljali žabe na bubone.

петак, 12. јул 2013.

Megalitski spomenik za postindustrijsku pustoš


Na ogoljenom brežuljku u severoistočnoj Džordžiji, 1980. godine sagrađen je jedan od najbizarnijih megalitskih spomenika u svetu. Ova kamena struktura, koja se sastoji od pet granitnih blokova visokih 4,9 metara i teških 20 tona, predstavlja neku vrstu monumentalnog uputstva za one koji će preživeti apokalipsu. Na osam živih jezika (engleski, španski, svahili, ruski, hindu, hebrejski, arapski i kineski) uklesan je natpis sa sledećih deset "zapovesti":

четвртак, 11. јул 2013.

Gustav Majrink: BILJKE DOKTORA SINDARELE


Gustav Majrink
„Biljke doktora Sindarele“ - kratka priča Gustava Majrinka, autora romana „Golem“, „Anđeo sa zapadnog prozora“ i „Beli dominikanac“ prvi put je objavljena 1905. godine, a francuski nadrealista Pjer Mabij, inače profesor antropologije po zanimanju, uvrstio ju je u svoju čuvenu antologiju „Ogledalo čudesnog“, koja je objavljena i na srpskom jeziku 1973. u izdanju beogradskog Nolita.

* * *

Vidite li ovaj mali crni bronzani . kip između svećnjaka, on je bio povod čudnih događaja koji su mi se desili poslednjih nekoliko godina. Uzalud se trudim, on se uvek uporno javlja kao putokaz od kojeg počinje moj put. Vodi li put svetlosti saznanja ili. stiže do sve gorih užasa, to ne mogu da znam, a i ne želim. Želim samo da se grčevito uhvatim za ovo nekoliko kratkih trenutaka predaha, koje mi sudbina pruža pre no što će me podvrgnuti novim mučenjima.

уторак, 9. јул 2013.

Pitagorejska Zlatna pesma


Pitagora
(Rafael - Atinska škola)
Najpre poštuj besmrtne bogove, zakonom kako je određeno,
Zatim Običaje i Zakletvu, pa Heroje dične.
I dužnu počast ukaži podzemnim Bogovima,
Roditeljima i najbližima po rodu.
Od ostalih ljudi biraj najboljeg prijatelja po vrlini
I ugledaj se na njegovu blagost i dobra dela.
Ne mrzi ga zbog najmanje greške,
Jer nasilje stanuje pored nužde.
Znaj da sve su to stvari pravedne, i nauči da obuzdaš sledeće strasti:
Najpre proždrljivost, pa lenjost, čulnost i gnev.
Ne čini zla, niti u prisustvu drugih niti sâm;
Ali iznad svega poštuj sebe.

понедељак, 1. јул 2013.

ZALMOKSIS – indoevropski monoteizam pre hrišćanstva


Scena lova iz tolos grobnice u Aleksandrovu
(IV vek st.e.). Zalmoksis je prikazan sa
dvoseklom sekirom - simbolom vlasti.
U četvrtoj knjizi svojih „Istorija“ (Melpomena), Herodot kaže da su Dako-Geti poštovali samo jednog boga – Zalmoksisa, što je neke stručnjake (Vasile Pârvan, Jean Coman, R. Pettazzon, E. Rohde i Sorin Paliga) navelo na zaključak da je pola milenijuma pre pojave hrišćanstva na Balkanskom poluostrvu postojala razvijena monoteistička religija.
Nažalost, o njoj imamo premalo istorijskih podataka, ali arheološki nalazi, od kojih su najznačajniji ostaci sakralnih građevina u Sarmizegetuzi (Rumunija), prestonici dačkog kralja Decebala, i zidnih slika iz tolos grobnice u Aleksandrovu (Bugarska), nedvosmisleno potvrđuju da je Zamolksisov kult bio široko rasprostranjen, a da je njegovo sveštenstvo uživalo veliki uticaj i ugled.

субота, 15. јун 2013.

Nikolaj Berđajev: KRAJ RENESANSA (odlomci)


Nikolaj Berđajev
U XIX veku izbila je jedna od najstrašnijih revolucija, koje su zadesile čovečanstvo od kako uopšte postoji. U život čovečiji pobedonosno je ušla mašina i porušila ceo njegov organski ritam. Mašina je razrušila svu večitu strukturu čovekovog života, organski vezanu sa prirodnim životom. Mašinizacija života ruši radost Renesansa i onemogućava stvaralačko obilje života. Mašina ubija Renesans. Ona sprema novu istorijsku epohu - epohu civilizacije. Kultura, puna sveštene simbolike, umire. Ljudi Renesansa nisu znali niti su mislili da spremaju svetu pobedu mašine, da potpun raskid sa srednjim vekom mora da dovede do carstva mašine, do zamene organske strukture - mehaničkom. Organska struktura života je hijerarhijska, tj. kosmička. U kosmičkom organizmu delovi su potčinjeni celini, vezani sa centrom. U organizmu delovi dobijaju životni cilj od centra. Svaki organizam je hijerarhija. Kad se delovi otkinu od celine i prestanu da služe svom cilju, koji je u organskom centru, oni se neprimetno potčinjavaju nižoj prirodi.

четвртак, 13. јун 2013.

Nemački misticizam (2): JAKOV BEME


Jakov Beme
I sam osnivač protestantske religije, Martin Luter (1483-1456), bio je u početku pod uticajem misticizma (Taulera i Tome Kempiskog), čiji su najistaknutiji predstavnici u XVI veku bili Kasper Švenkfeld, Sebastijan Frank, Valentin Vajgel i drugi, i koji dostiže vrhunac u teosofiji Jakova Bemea.

среда, 12. јун 2013.

Nemački misticizam (1): MAJSTOR EKART


Majstor Ekart
Rezultati prefinjene skolastičke dijalektike nisu mogli da zadovolje religiozne potrebe mase, te je svakako to i pojačalo težnju za neposrednim, mističkim saznanjem Boga. Jedan od najvećih predstavnika nemačkog misticizma i njegov osnivač je "Majstor" Ekart (Meister Eckhart, 1260-1328. godine), nemački dominikanac koji je prvo prošao kroz školu Tome Akvinskog.

петак, 24. мај 2013.

Beograd i kraljica Evropa (Europa Regina)


Karta Evrope
Opicina de Kanestrisa
(XIV vek)
Prema grčkom predanju, Evropa je dobila ime po feničanskoj princezi koju je, preobražen u bika, oteo bog Zevs i odveo na ostrvo Krit. U srednjem veku prvi put je prikazana u obliku devojke na karti sveštenika Opicina de Kanestrisa (Opcinus de Canestris) izrađenoj u XIV veku za potrebe papskog dvora u Avinjonu. Evropa je na njoj predstavljala alegoriju "Majke Crkve, koja je skrenula sa pravog puta".


понедељак, 20. мај 2013.

Karta ženskog srca iz 1842. godine


Karta ženskog srca (1842)
Ova karta ženskog srca govori nam dosta o tome šta su umetnik i tadašnje društvo mislili o ženama. Ona u potpunosti odražava shvatanje ženstvenosti u devetnaestom veku. Natpis glasi: „Otvorena zemlja Ženskog Srca, sa prikazanim unutrašnjim komunikacijama, te pogodnostima i opasnostima za putnike koji u nju zađu.“ Prema ovoj mapi, Ljubav je u središtu ženskog srca, a sentimentalnost i način ispoljavanja osećanja (uključujući Zdrav Razum, Pronicljivost, Nadu, Entuzijazam i Platonsku ljubav) zauzimaju značajan deo čitave teritorije. Ovo područje osećajnosti odvojeno je od većih, prevrtljivih oblasti ženskog srca. Sebičnost i Koketerija predstavljaju opasnost, posebno za putnike džentlmene, i pokazuju da su sve žene u osnovi nepouzdane. Najveća područja – Želja da budu predmet obožavanja, Ljubav prema lepoj odeći i Sklonost ka razmetanju – takođe ukazuju na to da su žene, u suštini, površne i neozbiljne. Iako je na karti navedeno da ju je nacrtala „Jedna dama“, pre će biti da je proizvod mašte nekog muškarca.


недеља, 19. мај 2013.

Džordž Grifit - "Anđeo Revolucije" (1893)


Krajem XIX veka, Džordž Grifit (George Griffith), predstavnik engleske škole naučne fantastike, po popularnosti nije mnogo zaostajao za klasicima ovog žanra, poput Herberta Džordža Velsa ili Žil Verna, ali su danas njegova dela sasvim neopravdano potonula u zaborav.

Grifitov najpoznatiji roman svakako je "Anđeo Revolucije" (The Angel of the Revolution, 1893), u kome on ne samo što anticipira pronalazak braće Rajt, nego i pojavu prvu letećih mašina sa perciznošću stavlja u 1903. godinu. Međutim, u njegovoj viziji avion postaje oružje međunarodnih terorista (anarhista ili nihilista, koji su u to vreme harali Evropom) i oni uz pomoć svoje vazdušne flote uspevaju da uspostave svetsku federaciju i čovečanstvu donesu opšti mir, prethodno zbacivši sve monarhe i porazivši Turke koji su pokušali da zauzmu Evropu.













четвртак, 16. мај 2013.

Ekrem Čabej - "Demonologija i praznoverice kod Arbanasa"


Ekrem Čabej
Kad čovek umre, njegovom životu nije kraj. U Albaniji postoji jako razvijeno verovanje u besmrtnost. U Elbasanu veruju da se duša vraća kući kao leptir. U Đinokastru o Bajramu se ne sme udarati u gočeve blizu groblja da ne bi mrtvi čuli i postali ljubomorni. U istom gradu, kada se bivša verenica nekoga pokojnika udaje, u veče posle venčanja sipaju vode na njegov grob da se ugasi oganj njegove ljubomore. U Elbasanu ostavljaju mrtvacu obuću da bi mogao da pređe dugi put u onaj svet.
Starešina porodične zajednice živi i posle smrti, kao zaštitnik kuće. Ovo verovanje u Arbaniji simbolički se izražava time što se kao i u staroj i novoj Grčkoj unuku obično daje dedovo ime. Njega, u šali, i poštuju kao da je ded. Opšte je verovanje balkanskih naroda da mrtvi žive kao senke, (arb. hie, bug. senište, srphrv. senka, sjen).

Što se tiče verovanja u vampire, tu su Arbanasi i Grci pod uticajem Slovena. Arbansko vurkollák, vurvollák dolazi od slovenskog vukodlak. I druga, pretežno severnoarbanska reč za vampira, lugát, slovenskog je porekla. Vampirom nazivaju mrtvaca koji nije istrunuo. Na 40 dana posle smrti on se diže i počinje da se prikazuje. Spava kraj udovice, i ona začne. Isto veruju i Srbi i Bugari. U Elbasanu zovu luvgát muslimanske mrtvace koji se prikazuju ogromnih nokata, umotani u svoje mrtvačke pokrove, koji proždiru što nađu i dave ljude. U Severnoj Arbaniji vampirima pripisuju i pomračavanje meseca: vampiri grizu i jedu mesec. Zbog toga Malisori pucaju na mesec kad se pomračuje. Slično verovanje postoji u Rumuniji: nekrštena deca idu na mesec i glođu ga. A kada se pomrači, to je znak da ga boli, što ga ti „glodači“ toliko napadaju. I kod balkanskih Slovena, kao i kod Rusa i severnih Germana veruje se da na mesec napadaju dva kurjaka, te se zato mrači. — Da bi se oslobodili vampira, u Arbaniji mrtvaca iskopaju iz groba i spaljuju ga. Zanimljivo ja da je u Južnoj Arbaniji i Grčkoj verovanje u vampire isto; na isti način vrši se i zaklinjanje vampira. S druge strane, i kod Arbanasa i kod Slovena spojila se predstava vampira sa predstavom vazdušnih duhova.

среда, 15. мај 2013.

Carevka (Gott erhalte Franz den Kaiser)


Jozef Hajdn
Zvanična nemačka himna, koju je komponovao Jozef Hajdn, prvobitno je bila napisana za austrijskog cara Franca II (1792-1835), pa je najpre korišćena kao himna KuK monarhije, a u periodu od 1929. do 1938. godine i kao himna Republike Austrije.
Jedan broj muzikologa smatra da je Hajdna inspirisala  međimurska narodna pesma "Stal se jesam" čiji tekst počinje stihovima:
"Vjutro rano se ja stanem
Malo pred zorom..."







уторак, 14. мај 2013.

(Proto)evroazijski jezik i vavilonska kula


Gistav Dore,
Pometnja jezika (1865)
Prema biblijskom predanju, čovečanstvo je nakon Velikog potopa govorilo jednim jezikom, ali je Bog odlučio da ljudima "pomete jezike, da ne razumeju jedni druge šta govore" (Knjiga Postanja, 11) jer su se drznuli da u zemlji Senar podignu grad sa kulom "kojoj će vrh biti do neba", o čemu svedoči i hebrejska etimologija imena ovog grada: Vavilon (hebr. balal, zbrka).

Međutim, ako je verovati studiji koju je objavila Nacionalna Akademija Nauka Sjedinjenih Američkih Država (NAS), pre 15.000 godina na prostoru Evro-Azije govorio se jedinstveni protoevroazijski jezik, od koga su kasnije nastali protodravidski, protoindoevropski, protokavkaski, protouralski, protoaltajski, protočukči i protoinuitski jezik.

субота, 4. мај 2013.

Jangove "Noćne misli" sa ilustracijama Vilijema Blejka (1797)


Death gives us more than was in Eden lost;
This King of Terrors is the Prince of Peace.“
(Ilustracija Vilijema Blejka za Jangove
Noćne misli, 1797.)
„Poput Flobera, i Svift je bio opčinjen ludilom, možda baš zato što je znao da će na kraju i sâm ostati bez razuma. U trećem delu Guliverovih putovanja sa neskrivenim gnušanjem do tančina je prikazao jednu rasu oronulih i pokvarenih ljudi... Možemo pretpostaviti da je Svift zamislio ovaj užas jer ga se pribojavao. Godine 1717. rekao je Jangu, autoru Noćnih misli: Ja sam poput drveta, počeću da umirem od gore.“ (H.L. Borhes)

четвртак, 2. мај 2013.

Aleksandar Brikner - "O paganstvu kod starih Slovena"


Aleksandar Brikner
Sloveni su došli na Balkan kao pagani i ostali su pagani kroz ceo VI i VII vek. Ali direktnih podataka o njihovoj religiji skoro i nema; nema ni starih hronika. Grci, njihovi susedi i njihovi gospodari, nisu mnogo marili za život i običaje Slovena; više ih je interesovao način ratovanja ovih naroda, koji su se širili po Balkanskom Poluostrvu. Ima, nažalost, svega jedan grčki izvor. To je Prokopije. Taj grčki istoričar iz prve polovine VI veka veli o Slovenima i Antima ovo: „Oni znaju da postoji jedan bog, gromovnik, jedini gospodar sveta, i prinose mu stoku i druge žrtve. Za sudbinu ne znaju, niti smatraju da ona ima ma kakvu moć nad ljudima, već kad im preti bliska smrt ili ih napada neka bolest ili kad kreću u rat, zavetuju se; ako im se ništa rđavo ne desi, odmah prinose žrtve da bi ispunili sve ono što su obećali, u uverenju, da su spasenje iskupili takvom žrtvom. Poštuju i reke, nimfe i razna druga božanstva, a prinoseći žrtve vračaju.“

уторак, 26. март 2013.

Oznake za Jevreje u srednjem veku


Jevreji iz Vormsa sa
žutim krugom (XVI vek)
Tokom srednjeg veka u većini evropskih zemalja primenjivali su se restriktivni zakoni protiv Jevreja koji su, između ostalog, nalagali pripadnicima ovog naroda da nose posebna obeležja kako bi se razlikovali od hrišćana. Najčešća oznaka bio je krug, žute ili crveno-bele boje, a muškarci su morali da pokrivaju glavu specifičnom šiljatom kapom sa kuglom na vrhu.

четвртак, 21. март 2013.

Rezolucija Kongresa „Orjune“ (Organizacije jugoslovenskih nacionalista) u Splitu, 1. decembra 1923. godine


Skup Orjune na Peristilu u Splitu
1924. godine
Organizacija jugoslovenskih nacionalista osnovana je 25. januara 1921. godine u Splitu pod nazivom Jugoslovenska napredna nacionalistička omladina, a ime menja u ORJUNA u maju 1922. godine kada dobija i novi Statut. Iako su koncept unitarnog jugoslovenstva i stvaranje jedinstvene jugoslovenske nacije bili u osnovi njenog programa, zabranjena je 1929. godine zajedno sa „plemenskim“ strankama i organizacijama protiv kojih se borila.

* * *

четвртак, 14. март 2013.

Vampir Lisibrada


Napuštena vodenica
Narodno predanje (Čajkanović, Srpske narodne pripovetke, 207, Beograd, 1929) sa istim motivom kao i u priči Milovana Glišića "Posle devedeset godina".

* * *

Bio je pop nekakav, zvali ga Lisibrada, pa umro, a pošlje se povampijerio. A bio jedan mlin u jednoj gori u Vaškovu, i tu je išlo sve te mljelo: sve zamrkni rob [=čovek], ne osvani. Jedan rekao: "Šta ovo može biti? Šta ovo davi i jede ovo roblje? Odoh ja noćas da meljem." Branili mu i ne mogli mu zabraniti, no otišao da melje, pa zasuo žito; žito se mljelo, a on zatvori vodenicu, pa se skloni pod kolo koje se okreće pod vodenicom. Dođe Lisibrada, otvori vodenicu, pa reče: E, jadni Lisibrada, evo četrdeset godina svako si veče imao večerati, a noćas nema!"

среда, 13. март 2013.

Mit o smrti i uskrsnuću Marduka



Vavilonski bog Marduk
Vavilonski tekst iz 2000. godine st.e., koji se danas čuva u Britanskom muzeju, sadrži pripovest o osudi, zatočeništvu, smrti i uskrsnuću boga Marduka, pa ga mnogi stručnjaci dovode u vezu sa hrišćanskim opisom Isusovog stradanja.

Gospoda su Marduka u Gori zatvorili,
I u tamna ga njedra podzemlja uvode,
U domu na kraj Gore su ga ispitivali,
U Goru on odlazi i u podzemlju se sakriva.
Vijesnik njegova vladara trči i gromko pita:
,,Ko izvodi njega?“

недеља, 10. март 2013.

Čedomilj Mijatović i potraga za blagom Nemanjića



Čedomilj Mijatović
Čedomilj Mijatović, književnik i istoričar, ekonomista i političar, ostao je upamćen u novijoj srpskoj istoriji prvenstveno po tome što je, kao ministar inostranih dela u vladi Milana Piroćanca, potpisao sa Austro-Ugarskom ozloglašeni Tajni sporazum iz 1891. godine. Osim memoara na engleskom jeziku „The Memoirs of a Balkan Diplomatist“ (London, 1917) i knjige o dinastičkom prevratu u Srbiji „A Royal Tragedy: Being the Story of the Assassination of King Alexander and Queen Draga of Servia“ (London, 1906), njegovu literarnu zaostavštinu čine jedna obimna studija o despotu Đurđu Brankoviću i nekoliko proznih dela sumnjivog književnog kvaliteta.
U romanu „Rajko od Rasine“ Mijatović pripoveda o srpskom junaku koji u Kruševcu oslobađa iz turskog ropstva Mađaricu Margitu, pa onda, lutajući sa njom po Srbiji, na Vujan planini nailazi na svetogorca Teodosija, čuvara krunskog blaga Nemanjića i Brankovića. Nakon objavljivanja ove pripovesti, 1892. godine, bilo je bezbroj pokušaja da se na području između manastira Vujan i starog vizantijskog utvrđenja na Sokolici, „mitskoj planinini, punoj pećina, zmija i izvora“, uđe u trag skrivenoj riznici srpskih srednjovekovnih vladara, ali to još uvek nikome nije pošlo za rukom.

понедељак, 4. март 2013.

Ciganske vampirske priče


Mađarski Cigani
(The London Illustrated News, 1878)
Natprirodna bića, kao što su vampir i vampiroglija, pojavljuju se i u ciganskim predanjima, o čemu svedoče tri priče, preuzete iz antologije „Ciganske narodne pripovetke“, koju je sastavio naš poznati etnolog Tihomir R. Đorđević, ali su ovde predstavljena na poseban način koji je u skladu sa mentalitetom i karakterom ovog lutalačkog naroda.



Mladić i njegov pobratim vampir
Imao neki čovek ženu i muško dete, ali mu žena umre i on se oženi drugom. Maćeha kao maćeha nije mogla da trpi pastorka, pa rekne svome mužu: „Ili ja iz kuće ili tvoj sin!“ Čovek za ženinu ljubav da detetu dvanaest dinara i odjuri ga od kuće. Dete otidne u drugu varoš, gde na sred pijace nađe mrtvaca koga niko nije hteo sahraniti, već ko god je prošao mimo njega svaki ga je pljuvao, jer je mnogima za života dugovao, pa i umro ne plativši dug. Videvši to mladić izvadi novce što je od oca dobio te isplati svima što je mrtvac dugovao, a od onoga što mu je ostalo lepo ga sahrani. Pošto je to svršio pođe u drugu varoš. Put ga je vodio pored groblja gde je onog mrtvaca sahranio. Kad bi pored groblja izađe pred njega prerušen onaj čovek što ga je sahranio i zapita ga:  „Ako Bog dâ, pobratime?“ – „Idem u pečalbu“, odgovori mladić. Ovaj se čovek ponudi da idu zajedno, pa tako i pođu i dođu u drugu varoš. U toj varoši beše umrla pašina kći, pa je metnuli u kapelu i svake noći je čuva po jedan čovek. Ali kogod ju je čuvao osvanjivao je mrtav. Onda vampir rekne pobratimu: „Poduhvatit se ti da čuvaš pašinu kćer za tri noći i za tri dana, evo ti ovo pismo, pa ga meti njoj više glave i sve u njega gledaj!“ Mladić se primi, i prve noći ništa mu ne bi. Isto tako i druge noći. Treće večeri rekne mu pobratim: „Gledaj neprestano u pismo, čim petao zapeva pašina kći će izaći iz sanduka, a čim ona izađe, legni ti u sanduk.“ On tako i učini. Čim petao zapeva, devojke izađe iz sanduka, a on brže bolje legne u njega. Devojka ga stane moliti da se digne da opet ona legne, ali on ne htede, već kad svanu odvede je ocu. Kad paša to vide vrlo se obradova i upita ga: „Šta hoćeš da ti učinim?“ Mladić odgovori da je zadovoljan s onim što mu dâ. Paša mu da svoju kćer za ženu, a njega i njegovog pobratima namesti za prve do sebe.

петак, 1. март 2013.

Bitka na Vipavi - Herkul protiv Hrista




Posle (samo)ubistva Valentinijana II 15. maja 392. godine, franački vojskovođa Arbogast imenovao je za cara Rimljanina Evgenija, čoveka skromnog porekla, ali sposobnog i obrazovanog. On je kao retor životario u siromaštvu sve dok nije primljen na dvor, gde su ga obasuli počastima i odlikovanjima. Posljednjih godina Valentinijanove vladavine Evgenije je bio upravnik carske pisarnice (magister officiorum). Da bi udovoljio dvoru primio je hrišćanstvo, ali je u svojoj duši ostao paganin. Zbog toga je i nada ostalih pagana bila usmerena ka Arbogastu i njegovom caru Evgeniju. Oni su ozbiljno pomišljali da je moguće opet oživeti staru religiju. Arbogast je verovao da će učvrstiti presto svoga cara ako obnovi oko njega paganske državne ceremonije. Zato je nagovorio Evgenija da ponovo podigne žrtvenik i kip boginje Viktorije u Senatu i da ukazom vrati hramovima svu otetu zemlju i prihode. U velikim gradovima bilo je još uvek veoma mnogo pagana, a u Rimu i više nego što se obično misli. Vođa paganske stranke bio je Flavijan, ugledan čovek, koga je Evgenije imenovao pretorijanskim prefektom. Da bi po starom običaju očistio grad, obustavio je na tri meseca sva suđenja (justitium), zdušno je slavio sve paganske svetkovine, čak se podvrgao i mitraističkom ritualu pročišćenja bikovom krvlju (taurobolija). Vojsci, koja je i onako bila pretežno paganska i gotovo sasvim varvarska, a koja je sada trebalo da ratuje za bogove, zamenio je na znamenjima krst likom Herkula Pobednika. Alpski klanci, u kojima je trebalo da dođe do odlučne bitke između paganizma i hrišćanstva, između Evgenija i Teodosija I, stavljeni su pod Jupiterovu zaštitu.

четвртак, 28. фебруар 2013.

Sveti Merkurije ubija Julijana Otpadnika


Sveti Merkurije ubija cara Julijana
Iako je izveštaj Amijana Marcelina o pogibiji Julijana Otpadnika (Apostate) tokom persijskog pohoda prilično pouzdan, hrišćanski istoričari su kasnije pokušali da njegovu smrt prikažu kao Božiju kaznu. Poslednji paganski car navodno je izgovorio reči: Vicisti, Galilaee! („Pobedio si, Galilejče!“) pre nego što će izdahnuti, a jedna od legendi pripoveda da je Julijan 363. godine, neposredno pred odlazak u rat, zatvorio svog školskog druga Vasilija, pa je budući svetac bio prisiljen da se pomoli Svetom velikomučeniku Merkuriju (224–250), koji mu se javio u snu i rekao da je lično kopljem probo Julijana. O tome koliko je ova tradicija bila raširena u istočnom delu Carstva svedoči i ikona iz crkve Bet Merkurios u Lalibeli (Etiopija).

среда, 27. фебруар 2013.

Palata Skifanoja - trijumf grčkih bogova



Frančesko del Kosa - Alegorija Trijumf Venere
za mesec april (Palata Skifanoja, Ferara,
1476-1484)
Palata Skifanoja u Ferari (Schifanoia, tj. schivar la noia, „bekstvo od dosade“), nekadašnje vlasništvo porodice d’Este, sa svojom glavnom dvoranom, Salone dei Mesi, predstavlja zanimljivo svedočanstvo o obnovi grčke kulture tokom italijanskog Ćinkvećenta, koja se ispoljavala kroz povratak antičkim kanonima u umetnosti, platonizmu u filozofiji i, neminovno, paganizmu kada je religija u pitanju.

Kompleksna ikonografija Salona dei Mesi, neka vrsta velikog kalendara, nastala je u želji da se ovekoveči vojvoda Borso d’Este preko drevne mitologije i arapske astrologije, pri čemu se njen autor – dvorski bibliotekar Pellegrino Priscian – poslužio različitim izvorima, uključujući i Bokačovu „Genealogiju bogova“. Svaki mesec u gornjem delu slike obeležen je trijumfom odgovarajućeg božanstva-zaštitnika, ispod koga se nalaze horoskopski znak sa dekanima i zemaljska apoteoza vojvodinih vrlina.

недеља, 24. фебруар 2013.

50 alhemijskih amblema Mihaela Majera


Nakon boravka u Engleskoj na dvoru Džejmsa I, Mihael Majer (Michael Maier) je 1617.godine objavio knjigu Atalanta fugiens, koja sadrži 50 alhemijskih amblema sa pratećim epigramima, objašnjenjima i muzičkim kompozicijama u formi fuge.

Michael Maier - Atalanta fugiens,
hoc est, Emblemata Nova de Secretis
Naturae Chymica (1617)





















четвртак, 21. фебруар 2013.

Belfegor


Belfegor
„Izrailj prionu uz Belfegora,
i gnev se Gospodnji raspali na Izrailja.“

(Brojevi, 25:3)

Belfegor, koga su Moabićani obožavali u obliku falusa, prvobitno je bio bog plodnosti, čije ime znači „gospodar kapije“ ili „Baal planine Fegor“. Za Jevreje kasnije postaje demon, a u Kabali je vladar poslednje, šeste zle Sefire, koja stoji nasuprot deset božanskih Sefirota.
U hrišćanskoj demonologiji, Belfegor je inkarnacija lenjosti – po Tomi Akvinskom, možda i najgoreg od sedam smrtnih grehova – jer ima za posledicu neznanje koje ljude vodi na stranputicu.
Priča se da je Belfegor jednom prilikom došao na Zemlju, gde se neko vreme prepustio seksualnim zadovoljstvima, ali je ubrzo pobegao u Pakao, srećan što tamo nema supružničkih odnosa.
Ipak, optužba za mizoginiju čini se da je neopravdana jer se Belfegor često pojavljuje u obliku lepe devojke, pa je moguće da je baš on demon koji se zaljubio u mladog Alvara, iako ga Cazotte u „Zaljubljenom đavolu“ (Le Diable Amoureux, 1772) ne pominje pod tim imenom.

понедељак, 18. фебруар 2013.

Dijabolično trojstvo



Sveto Trojstvo
(Peruđa, XIII vek)
Tokom srednjeg veka Sveto Trojstvo je ponekad predstavljano u ljudskom obličju, sa jednom glavom na kojoj su tri lica, o čemu najbolje svedoči freska nepoznatog autora iz XIII veka u crkvi Svete Agate u Peruđi.
Čovekova duša, koja je stvorena prema Božjem liku, takođe je jedinosušna, ali istovremeno i trostruka po svojim atributima. U njoj se ogleda snaga Oca, dobrota Sina i mudrost Svetog Duha. Međutim, zbog čovekove prirode i nesavršene slobode koja mu je podarena, duša može da upozna, izabere i čini zlo na isti način kao što otkriva, želi i ostvaruje dobro.

недеља, 17. фебруар 2013.

Lucifer pre pada


Lucifer pre pada
Hortus Deliciarum
(1176-1196)
Hortus Deliciarum (lat. Vrt uživanja) je zbornik biblijskih tekstova, tradicionalnih i teoloških izvora koji se bave istorijom sveta od njegovog stvaranja pa sve do kraja vremena. Sastavila ga je Herada, kaluđerica u alzaškoj opatiji Hohenburg između 1176. i 1196. godine, i on sadrži brojne ilustracije, od kojih je posebno zanimljiva minijatura sa predstavom Lucifera pre pada.

Grad Irem - pustinjska Atlantida



Irem, Grad Hiljadu Stubova
Ako je verovati Lavkraftovoj „Istoriji Nekronomikona“, Abdulah Alhazred je jedan od retkih smrtnika koji su imali privilegiju da u pustinji Roba el Khaliyeh posete Irem, izgubljeni Grad Hiljadu Stubova, o kome 89. Sura Al-Fagr (Zora) kaže sledeće:

„Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, 
sa stanovnicima Irema, punog palata na stupovima, 
kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo; 
i Semudom, koji je stijene u dolini klesao, 
i faraonom, koji je šatore imao – 
koji su na Zemlji zulum provodili 
i poroke na njoj umnožili, 
pa je Gospodar tvoj – bič patnje na njih spustio.“

Više informacija o Iremu i razlozima njegovog nestanka pruža nam „Hiljadu i jedna noć“, odnosno pripovest o kralju Šadadu, čukununuku Noinog sina Šema, koji je, čitajući u drevnim knjigama opise Raja, odlučio da nešto slično stvori i na Zemlji. Prema legendi, bilo mu je potrebno 20 godina da prikupi zlato, srebro i drago kamenje neophodno za izgradnju; 30 godina da završi zidine; 20 godina da podigne sve velike palate i hramove, i još 20 godina za opremanje i ukrašavanje. Kada je konačno Šadad bio spreman da sa pratnjom uđe u svoju novu prestonicu, Alah je odlučio da ga kazni zbog obesti i poslao je peščanu oluju, posle koje više niko nije čuo za kralja, a Irem je ostao zauvek skriven u pustinji južne Arabije, gde ga je, osim Abdulaha Alhazreda, video samo još jedan od pratilaca proroka Muhameda, i nikad niko više.

среда, 13. фебруар 2013.

Od rimskih Luperkalija do Dana Svetog Valentina


Luperkalije
Iako je nakon pogibije imperatora Julijana, 363. godine, došao kraj verskoj toleranciji, a hrišćanstvo se zauvek učvrstilo kao zvanična i jedina religija Carstva, preobraćeni pagani nisu odmah napustili tradiciju i praksu svojih predaka, uključujući tu i drevni praznik plodnosti, poznat pod imenom Luperkalije, koji se slavio od 13. do 15 februara.
U „Istoriji opadanja i propasti Rimskog Carstva“, britanski istoričar Edvard Gibon navodi da su se Luperkalije praznovale u Rimu i tokom vladavine cara Antemija (467-472), verovatno na isti način kao i u doba prvih rimskih kraljeva. Procesiju su predvodila dva sveštenika, poznata kao Luperci („vučja braća“), dok su obnaženi mladići i gradski činovnici trčali ulicama udarajući građane kožnim remenom. Žene i devojke bi im namerno preprečile put, jer se verovalo da njihov udarac garantuje plodnost i uspešan porođaj.

уторак, 12. фебруар 2013.

Platonova geometrija i etrurski kockari



Etrurski dodekaedar iz
Monte Loffa
Govoreći u "Timaju" o pravilnim geometrijskim telima, Platon kaže da kocka (heksaedar) predstavlja Zemlju, trostrana piramida (tetraedar) - Vatru, oktaedar - Vazduh, a ikosaedar (poliedar sastavljen od 20 jednakostraničnih trouglova) - Vodu. Osim njih, postoji još jedno telo - dodekaedar, koje je "Bog upotrebio za Svemir, oslikavajući na njemu likove Zodijaka".
Iako su već pitagorejci znali da samo ovih pet poliedara ima temena iz kojih polazi jednak broj ivica, u Euklidovskoj geometriji oni se nazivaju Platonovim savršenim telima.
U prirodi se tetraedar, heksaedar i oktaedar javljaju prilkom kristalizacije minerala, dok je za stvaranje dodekaedra i ikosaedra neophodna ljudska ruka. Zanimljivo je da su Etrurci još u VI veku st.e. koristili "Platonova savršena tela", ali ne u religiozne svrhe, nego za igru.

понедељак, 11. фебруар 2013.

Filozof Piron na uzburkanom moru


Filozof Piron na uzburkanom moru
- nepoznati autor, XVI vek (Stara Pinakoteka, Minhen)
FILOZOF PIRON NA UZBURKANOM MORU (Der Philosoph Pyrrhon in stürmischer See) - rad nepoznatog autora, naknadno prozvanog Petrarca-Meister, XVI vek, Stara Pinakoteka (Minhen).
Slika je zasnovana na Posejdonijevoj anegdoti o Pironu, koju navodi Diogen Laertije u svojoj knjizi "Životi i mišljenja istaknutih filozofa".
Kada se Piron našao na lađi koju je zahvatila oluja, ostali putnici su ga pitali kako može da bude tako smiren, a on je samo pokazao na prase koje je  jelo na palubi, ne obazirući se na to šta se dešava oko njega, i onda zaključio da bi mudar čovek morao da postigne slično stanje spokojstva.

недеља, 10. фебруар 2013.

Sokušinbutsu – obredno samomumificiranje u Japanu


Sokušinbutsu - mumificirano telo japanskog
sveštenika iz oblasti Jamagata
U budističkim hramovima na severu Japana čuvaju se kao najveća svetinja tela dvadesetak sveštenika i monaha koji su sebi oduzeli život u obredu poznatom kao Sokušinbutsu (doslovno: „Postati Buda ovim telom“). Oni su bili sledbenici sekte Šugendo i umrli su u činu krajnjeg samoodricanja.
Postupak samomumifikacije bio je poznat u Kini još u IV veku, a u Japan ga je preneo početkom IX veka monah Kukai, osnivač ezoterične škole Šingon, koja je bila pod uticajem tantričkog budizma.
Obred Sokušinbutsu imao je tri faze, od kojih je svaka trajala po 1.000 dana.

четвртак, 7. фебруар 2013.

Caerdroia – travnati lavirinti u Engleskoj i Velsu


Travnati lavirint u Akeborou
(Severni Linkolnšajr), prvi put
se pominje 1697. godine
Na području Engleske i Velsa još uvek mogu da se vide crteži usečeni u zemlju koji svojom osnovom podsećaju na predstave kritskog lavirinta sa novca kovanog u Knososu. U narodu su bili poznati kao „Zidine Troje“, velški Caerdroia, a u Šekspirovoj „Buri“ Gonzalo verovatno na njih misli kada kaže:
„Bogorodice mi, ne mogu dalje,
Jer stare kosti bole, gospodaru.
Tu stupamo ko po lavirintu,
Čas pravo, a čas krivudajući.
Dopustite – ja moram počinuti.“


петак, 1. фебруар 2013.

Pompejski Memento Mori



Memento Mori
(mozaik, Pompeii,
I vek st.e. - I vek n.e)
U svojim „Esejima o istoriji Smrti na Zapadu“ francuski istoričar Filip Arijes izneo je tvrdnju da Smrt u Evropi tek od 19. veka prestaje da bude ukroćena. Sa porastom ravnodušnosti prema religiji, nemirenje sa prestankom života dramatično je potisnulo i fatalističku ravnodušnost prema Smrti. Nasuprot tome, tokom starog i srednjeg veka njeno prisustvo bilo je neizbežno, pa se pojavljivala i na mestima prvenstveno namenjenim životu, poput trpezarije (triclinium) jedne vile u Pompejima čiji je pod ukrašavao mozaik Memento Mori („Seti se smrti!“) koji se danas nalazi u Nacionalnom arheološkom muzeju u Napulju. Njegov autor je verovatno bio inspirisan Klaudijanovim stihom „U smrti postaju svi jednaki“ (Omnia mors aequat), što će u XIII veku biti centralna tema „Plesa smrti“ (Danse Macabre).

* * *

недеља, 20. јануар 2013.

Đainistička zastava



Đainistička zastava
Đainistička zastava prikazuje centralne simbole đainizma. Tri tačke predstavljaju "tri dragulja" - ispravne namere, ispravno znanje i ispravne postupke. Kraci svastike simbolizuju četiri nivoa inkarnacije: rođenje ili ponovno rođenje (1) u paklu; (2) u obliku insekata, biljaka ili životinja; (3) u obliku ljudi; i (4) u obliku duhova ili demona. Polumesec predstavlja kaivalyu (moksha u hinduizmu) ili oslobođenje.

Horizontalne pruge na zastavi označavaju: čistoću (crvena), jednostavan način života (žuta), asketizam (bela), vegetarijanstvo (zelena) i nenasilje prema svim živim bićima - ahimsa (plava).

субота, 19. јануар 2013.

Santhara - dobrovoljna smrt gladovanjem u Indiji


Santhara
Taraben Chovatia
(78 godina) tokom
praktikovanja Santhare
Santhara je đainistički ritual dobrovoljnog prihvatanja smrti, koji podjednako praktikuju i askete i obični ljudi, kada naslute da se približio kraj njihovom životu, bilo zbog starosti, neizlečive bolesti, nemaštine i sl. U tom trenutku oni prevazilaze sve strasti i odbacuju sva ovozemaljska zadovoljstva, primenjujući postepeno uzdržavanje od hrane i vode, uz istovremenu meditaciju o pravoj prirodi Sopstva dok se duša ne odvoji od tela. Pri tome je neophodno da se oblik posta prilagodi procenjenoj dužini preostalog života. Vernik bi trebalo da izdrži sve teškoće, pa ako se razboli ili iz bilo kog drugog razloga nije u stanju da održi mir uma, neophodno je da odustane od Santhare, ponovo počne da uzima hranu i nastavi ovozemaljske aktivnosti.
Prihvatanje Santhare predstavlja poseban zavet. U njegovoj osnovi je težnja da vernik, odričući se tela, a sa posebnom duhovnom smirenošću i strpljenjem, spreči priliv novih i pročisti dušu od uticaja starih karmi sa kojima je ona spojena.
Santhara je takođe poznata i pod drugim imenima, kao što su Sallekhana, Samnias-Marana, Samadhi-Marana, itd., a svake godine u Indiji prosečno umre 240 đainista zavetujući se na ovaj ritual.

уторак, 8. јануар 2013.

Hrišćanski simbolizam (1): Krst



Crux ansata u jednom koptskom
rukopisu  Novog zaveta
(Codex Glazier, 4-5 vek n.e.)
Od svih hrišćanskih simbola, krst je najrasprostranjeniji i najviše poštovan jer predstavlja instrument Isusovog mučeništva, stradanja, ali i iskupljenja za čovečanstvo. Kao ornamentalni motiv, prvi put se javlja još u praistoriji. Tokom neolita često je korišćen kao dekorativni element na keramici; u bronzano doba susrećemo ga na Kritu, u Tirinsu i na egejskim ostrvima; za vreme halštata (starijeg gvozdenog doba) na čitavom ilirskom području, a posebno na Glasincu, i to kao ornament na bronzanim dugmetima i drugom nakitu. Međutim, za sada nisu pronađeni dokazi da je krst i u ovim kulturama imao neko simbolično i sakralno značenje, osim u Egiptu gde ga nalazimo u obliku slova T, pod imenom ankh. Ovaj crux ansata (krst sa drškom), kako su ga prozvali egiptolozi, jeste hijeroglif koji označava život i, u skladu s tim, dobio je u egipatskoj ikonografiji analogno značenje. Kasnije ankh prelazi u koptsku umetnost kao ideogram za Isusa koji nas vodi večnom životu pa je često kombinovan s pravim krstom ili sa Isusovim monogramom.

уторак, 1. јануар 2013.

Novogodišnji praznici tokom istorije


Egipatski kalendar na zidu hrama u Luksoru.
Kalendarsko računanje godine od 1. januara počelo je da se primenjuje u Zapadnoj Evropi tek početkom IX veka, a kasnije je na taj dan uvedena i proslava službene Nove godine.
Egipćani su 1. januara slavili dolazak boginje Izide na Zemlju, a Novu godinu 12. juna po našem kalendaru, što je bilo povezano sa poplavama Nila koje su donosile obnovu vegetacije spaljene letnjim vrućinama. Kada voda počne da se povlači, slavili su uskrsnuće Ozirisa, boga vode i vegetacije, posipajući njegovu glinenu statuu žitom. Kada seme isklija, bog je uskrsnuo i nastupa nova agrarna godina. Sejanje žita u slavu Nove godine održalo se kod mnogih naroda sve do naših dana.
I stari Hetiti proslavljali su Novu godinu prilikom agrarnih svečanosti, isterujući pritom zle duhove i demone iz svojih hramova. Ona je bila jedan od praznika u okviru njihovog kulta plodnosti, koji su se obeležavali veoma svečano uz procesije tokom cele godine. Praznik Nove godine spominje se u analima hetitskog kralja Muršiliša II (1321-1295. st.e.) kao svečanost „obnavljanja života“.